Moj internet dnevnik
Pušiona
Shoutbox
30.9.2016. 17:20 :: Mengenal Bahaya kelamin Keluar Cairan Kuning
Obat gonore atau kencing nanah ampuh dan efektif , Hub 085326798786 pin 7df69c4c
30.9.2016. 17:20 :: Obat Kelamin Menyembuhkan Keluar Cairan Kuning
Obat gonore atau kencing nanah ampuh dan efektif , Hub 085326798786 pin 7df69c4c
30.9.2016. 17:20 :: Mengobati Kelamin Mengeluarkan cairan Kuning Sakit
Obat gonore atau kencing nanah ampuh dan efektif , Hub 085326798786 pin 7df69c4c
30.9.2016. 17:20 :: Penyebab Alat vital Keluar Lendir Kuning
Obat gonore atau kencing nanah ampuh dan efektif , Hub 085326798786 pin 7df69c4c
30.9.2016. 17:21 :: Jalan Keluar Mengobati Kelamin Keluar Cairan Kuning
Obat gonore atau kencing nanah ampuh dan efektif , Hub 085326798786 pin 7df69c4c
30.9.2016. 17:21 :: Ciri Ciri Bila Kelamin Keluar Lendir Kuning
Obat gonore atau kencing nanah ampuh dan efektif , Hub 085326798786 pin 7df69c4c
30.9.2016. 17:21 :: Penyebab Kelamin Mengeluarkan Cairan Kuning
Obat gonore atau kencing nanah ampuh dan efektif , Hub 085326798786 pin 7df69c4c
30.9.2016. 17:21 :: Mengobati Ciri Ciri kelamin Keluar Cairan Kuning
Obat gonore atau kencing nanah ampuh dan efektif , Hub 085326798786 pin 7df69c4c
30.9.2016. 17:21 :: Mencegah Gonore Agar Tidak Keluar Lagi
Obat gonore atau kencing nanah ampuh dan efektif , Hub 085326798786 pin 7df69c4c
30.9.2016. 17:21 :: Mengobati Gonore Dan mencegah Supaya Tidak Balik
Obat gonore atau kencing nanah ampuh dan efektif , Hub 085326798786 pin 7df69c4c
30.9.2016. 17:21 :: Daftar Obat Gonore Dan cara Mencegah Gonore
Obat gonore atau kencing nanah ampuh dan efektif , Hub 085326798786 pin 7df69c4c
30.9.2016. 17:21 :: Daftar Pengobatan Gonore Yang Terbaik
Obat gonore atau kencing nanah ampuh dan efektif , Hub 085326798786 pin 7df69c4c
30.9.2016. 17:21 :: Cara Mencegah Kelamin keluar cairan Nanah
Obat gonore atau kencing nanah ampuh dan efektif , Hub 085326798786 pin 7df69c4c
30.9.2016. 17:21 :: Mengobati Gonore Kencing Nanah Dengan De Nature
Obat gonore atau kencing nanah ampuh dan efektif , Hub 085326798786 pin 7df69c4c
30.9.2016. 17:21 :: Mengobati Gonore Kencing Nanah Sendiri
Obat gonore atau kencing nanah ampuh dan efektif , Hub 085326798786 pin 7df69c4c
30.9.2016. 17:21 :: Mengobati Gonore Kencing Nanah Yang Praktis
Obat gonore atau kencing nanah ampuh dan efektif , Hub 085326798786 pin 7df69c4c
30.9.2016. 17:21 :: Mengobati Gonore Kencing Nanah yg Mudah Dilakukan
Obat gonore atau kencing nanah ampuh dan efektif , Hub 085326798786 pin 7df69c4c
30.9.2016. 17:21 :: Mencegah Penyebab Penis Keluar Cairan Kuning
Obat gonore atau kencing nanah ampuh dan efektif , Hub 085326798786 pin 7df69c4c
30.9.2016. 17:21 :: Mengobati Penyebab Penis Keluar Cairan Kuning
Obat gonore atau kencing nanah ampuh dan efektif , Hub 085326798786 pin 7df69c4c
30.9.2016. 17:21 :: Bahaya Jika Penis Keluar Cairan Kuning
Obat gonore atau kencing nanah ampuh dan efektif , Hub 085326798786 pin 7df69c4c
30.9.2016. 17:21 :: Obat Penyebab Penis Keluar Cairan Kuning
Obat gonore atau kencing nanah ampuh dan efektif , Hub 085326798786 pin 7df69c4c
30.9.2016. 17:21 :: Penyebab Penis Keluar Cairan Kuning
Obat gonore atau kencing nanah ampuh dan efektif , Hub 085326798786 pin 7df69c4c
30.9.2016. 18:14 :: OBAT KUTIL KELAMIN ATAU KUTIL DI KEMALUAN AMAN IBU HAMIL
OBAT KUTIL KELAMIN ATAU KUTIL DI KEMALUAN AMAN IBU HAMIL
30.9.2016. 18:14 :: AMANKAH OBAT KUTIL KELAMIN ATAU KUTIL DI KEMALUAN UNTUK IBU HAMIL
AMANKAH OBAT KUTIL KELAMIN ATAU KUTIL DI KEMALUAN UNTUK IBU HAMIL
30.9.2016. 18:14 :: CARA MENGOBATI KUTIL KEMALUAN TRADISIONAL
CARA MENGOBATI KUTIL KEMALUAN TRADISIONAL
30.9.2016. 18:14 :: MENGOBATI KUTIL DI KEMALUAN
MENGOBATI KUTIL DI KEMALUAN
30.9.2016. 18:14 :: Obat Kutil Di Alat Kemaluan Pria
Obat Kutil Di Alat Kemaluan Pria
30.9.2016. 18:15 :: OBAT KUTIL KELAMIN DAN KUTIL KELAMIN ALAMI
OBAT KUTIL KELAMIN DAN KUTIL KELAMIN ALAMI
30.9.2016. 18:15 :: OBAT TRADISIONAL KUTIL KELAMIN IBU HAMIL
OBAT TRADISIONAL KUTIL KELAMIN IBU HAMIL
30.9.2016. 18:15 :: OBAT KUTIL KELAMIN ATAU KUTIL DI KEMALUAN YANG ADA DI APOTEK
OBAT KUTIL KELAMIN ATAU KUTIL DI KEMALUAN YANG ADA DI APOTEK
Blog
ponedjeljak, prosinac 18, 2006

Dana 18.12.2006. godine, tragičnom je smrću preminuo Denis Lalić, dugogodišnji kolumnist index.hr-a i bloger bloger.hr-a.

Denis Lalić preminuo je od posljedica prometne nesreće koja se u noći s nedjelje na ponedjeljak dogodila u jednom od sela Dalmatinske zagore kada se, iz još neutvrđenih razloga, golf u kojem se nalazio Lalić, pri brzini od 120 na sat, zabio u srce hrvatskog sna.

Pogreb dragog nam pokojnika s pripadajućom komemoracijom, obavit će se u utorak 19.12.2006. u klubu Gjuro 2 s početkom u 22:00. 

O
 pokojniku su rekli: 

S
vakoga tko je mislio da nikakva kreativnost ne može niknuti u birtijama iz kojih trešte Severina i drugi, pa makar se noću ondje potajno puštala i urbana glazba, "Pušiona" bi mogla podsjetiti da nije moguće predvidjeti gdje će se dogoditi literarna vitalnost. Kada se činilo da je naša stvarnosna proza već doživjela svoje metastaze, i da se tematiziranje izgubljene generacije odrasle u narkofilskom filmu već doista istrošilo, pojavila se "Pušiona". Sada odjednom izgleda kao da nitko prije Denisa Lalića nije uvjerljivo opisao kako je odrastati u našoj mladoj demokratskoj državi.

Gordana Crnković, Feral Tribune

Jasno da iz dramskih razloga ne možemo odati što se to odvija u srcu hrvatskog sna, ali možemo konstatirati da se nešto kasnije i sam akcijski junak Denis Lalić uhvatio za glavu: "Jebote, počeo sam s Hunterom Thompsonom, a završio na krvi, narodnoj epici i počeo se pretvarati u pravog hrvatskog junaka. A trebalo bi biti obrnuto."
Da je obrnuto, ovo bi bila drugačija zemlja, pa Denis Lalić možda ne bi ni postojao, niti bi otišao tražiti srce hrvatskog sna. Ako je zbog ičega ovaj rat morao biti pobjeda dinarske epike, neka je bio zbog ovog putovanja: sad znamo gdje je srce domovine i kako kuca. 

Damir Pilić, Slobodna Dalmacija


Nije to zabavna satira tomićevsko-baretićevskog tipa, nego nabrijana priča koja boli, uznemiruje i postavlja pitanja. Kažem: zvijezda nove generacija.

Robert Perišić, Globus


Rast i razvoj“ Denisa Lalića praćen je iznimno uvjerljivim seciranjem političkog i socijalnog backgrounda u kojem se odvija. Satirična je to i opako kritična slika Hrvatske devedesetih i nultih koja fascinira istinskom proživljenošću i smislom za stvarnosno filtrirano kroz junakovu optiku.

Jagna Pogačnik, Jutarnji list


Smrt zavisi od toga kako je netko živio. Ako ste uradili nešto korisno, to će vas nadživjeti. Ako je neko imao neku korisnu ulogu u životu, čak i tada svijet neće krenuti nizbrdo kada on umre. Ono što je on uradio, zauvjek će ostati. Istorija je dugačak proces. Ljudi nikada ne zaboravljaju šta je bilo dobro.

Josip Broz Tito


pusiona @ 15:04 |Komentiraj | Komentari: 68 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 11, 2006
 Jokin stan izgleda kao da si ga izvukao iz lajfstajl magazina. Bijeli namještaj, bijele kožne fotelje, stakleni stolić, plazma. Osjećaš se kao u ordinaciji. On pokušava kuhati. Izvukao je neki recept s neta i sad kuha nešto na francuskom. Na stoliću je otvorena boca Johnny Walkera i srebrni pladanj. Na njemu su rizle, šit i filteri. 

Otkako mu je tetak sredio specijalizaciju, Joke je temeljito zabrijao. Kredit za stan, kredit za auto, onda namještaj, onda gomila ovih detalja poput srebrnog pladnja. 

Sad mu je dosadno. Trebao bi neku ozbiljnu žensku nać, ponavlja, ali uvijek nekim čudom završi s klinkama s nekakvog partija. Onda mu bude u kurcu poslije. Onda pije. Ako i nađe neku ozbiljnu, kaže, smeta joj to što duva i pije pa ni to ne završi hepiendom.

Loki rola i priča o Secondlifeu.

To ne moš uopće nazvat video-igrom. To ti je cijeli jedan umreženi svijet u kojemu, ako znaš programirat, moš zaradit skroz dobru lovu.

  • Kako, jebote?

  • Pa prodaješ iteme preko neta. U početku si moga igrat samo s ljudima, a onda se ekipa pobunila pa su otvorili stvar za sve šta ti padne na pamet. Sad se pojavila u igri neka sekta vampira i trebaju im plaštevi. Eto ti lova. Žena iz Berlina počela dizajnirat i programirat te plašteve i prodaje ih preko neta za pedeset eura komad. Ka da ima krojačnicu, samo je sve na netu.

  • Pa šta čekaš?

  • Ne čekan, smišljan šta da počnen. Tek san počeja igrat. A i ne stignen od posla, jebiga.

Loki i Maja ne napuštaju svoj stan na 21. katu. Ona i dalje brije na teoriju književnosti, on na programiranje. Pronalaze načine kako doći do love, a ne napuštati stan. Jer tu mogu duvati. Loki je trenutno na frilensu u nekoj firmi, ali Secondlife mu se čini kao bolja varijanta. I Maja je unutra pa je na pomolu obiteljski virtualni biznis. 

  • To bi tebe moglo zanimati – nastavlja Maja. – Znaš koja se rasprava o rodu povela. U početku su svi likovi bili muški i ženski, a onda je jedna teoretičarka iz Stockholma napisala raspravu, kao otvoreno pismo, i tražila da se otvore i neke treće varijante. Jer, kao, virtualno je pa što se ograničavati. Sad imaš jednog lika koji je lisica s ogromnim rozim kurcem.

Joke prekida raspravu. Donosi hranu u crnim, kvadratnim tanjurima. Ima i bijele, ali ovo što je kuhao, svijetlih je boja pa zbog kontrasta. Porcije su od tri zalogaja. Pokušavam jesti to šarenilo na francuskom, ali ne ide. Opet je temeljito zasrao stvar. Loki i Maja pokušavaju jesti, ne ide ni njima. Gledam Joku. Stavlja komadić tog u usta, a onda vraća na tanjur. 

  • Amo naručit ćevape – govori.

  • Dobro da si se sitija – odgovaramo skoro uglas.

Sat vremena kasnije, cijeli taj fensi stan smrdi po kapuli. Zalijevamo ćevape Johnnyjem i duvamo. Na velikoj plazmi, dokumentarac – Što nakon Big Brothera.


***

Krećem prema doma. Putem, po svakodnevnoj inerciji, stajem kod Konzuma. Idem do dijela s mesom, do dijela s povrćem, do dijela s ribom, do dijela sa sladoledom... Ne kupujem ništa. Samo zujim okolo s praznom košarom i gledam sva ta šarena sranja. Kod svakog zastanem, uzmem ga u ruku, gledam, važem i vratim ga na policu. Nećeš sam sebi kuhat, jebiga. Do blagajne dolazim s bocom Johnny Walkera. Večeras je parti, jebiga. U Hemingwayju. Klijent nam lansira novi proizvod i svi smo pozvani.

U stanu, televizija, ja i boca viskija. Kao i sto puta do sada. Samo je onda stan bio manji, i televizija je bila manja, i nije bilo viskija nego pelinkovca. Ali u principu, isti kurac, samo drugi level. 

***


Bauljam po Hemingwayu. Na stepenicama, nalećem na Marića. Sa ženom iz Labirinta. Ona je voditeljica marketinga u toj firmi koja ima promociju. Tridesetak joj je godina. Zgodna. Razgovaraju. Ona je nešto ljuta pa samo kimam glavom i nastavljam prema dolje. Joke samo što nije.


Spuštam se do ulaza. David se zalijepio za hostese. Jednu cijelo vrijeme drži oko struka i melje na engleskom. I am David. I am from Chikago. One dijele letke i cijelo vrijeme umiru od smijeha. Zadivljene su. Joke stoji na metar od njih s letkom u ruci i čeka.


  • Oćemo šmrkat? – govori umjesto pozdrava.

  • Može i on s nama? – kimam glavom prema Davidu.

  • Može.

Kimam glavom Davidu. Odljepljuje se od hostesa i dolazi do nas.


- Dis iz Joke, aj told ju abaut him – kažem.

- Ou, the joke doctor.

- Fak ju! – odgovara mu Joke i smije se.

- Du ju vont tu blou? – pitam ga.

- What?

- Joke hez sam kokejn vit im.

- A doctor on cocaine. I love this country! – kaže i desnom rukom grli Joku. – I think this is begining of a beautiful friendship.


Nakon dvije minute smo u WC-u. Smjenjujemo se nad školjkom, a kako koji iziđe, trlja nosnice, šmrče, trese glavom. Onda se gledamo i cerekamo se kao idioti. Do hostesa dolijećemo kao avioni.


One se smiju. I predivne su. Ali liče jedna drugoj kao jaje jajetu, kao da si ih sve iz istog kataloga iščupao. Na svakoj topić s logom od firme i tona mejkapa.


  • Ma sere, pustite ga.

  • Kaj si ti? – pita jedna od njih.

  • Kako misliš to?

  • Pa Dejvid je programer, Joke je doktor, kaj si ti?

  • Narkoman! – uleće Joke i prasne od smijeha. David isto, mada ne kuži, ali skoksan je pa mu je sve fani.

  • Odjebite, idioti! Kontent menadžer sam u Dejvidovoj firmi.

  • Menadžer. Vau! Ja studiram marketing – kaže ona i odlazi do tipa koji je upravo ušao. Uvaljuje mu letak i nudi mu da sudjeluje u nekoj nagradnoj igri. Tip bulji u logo na njenim sisama, smješka joj se i, naravno, zanima ga sve što mu ima za ponuditi.

Joke i David rasturaju. Joke ga uči psovati na engleskom, a hostese plaču od smijeha.


  • Jeba ti pas mater!

  • What does that mean?

  • Let d dog fak jor madr!

  • You Croats are perverts!

***


Izlazim s hostesom pred Hemingway. Koka me rastura. I velika kugla raste mi u želucu. I sve je idealno, a zrak pred Hemingwayjem je lagano prohladan, i osvježava kao Coca-Cola na reklami o ljepšoj strani života. Ego mi je velik kao zgrada i brijem pozitivno. Pa se sve stvari zbijaju u jednu točku. U gomili kadrova koji se izmjenjuju brzo i na kojima se zadovoljni mladi ljudi osmjehuju lijepoj sadašnjosti i novim prilikama za ljepšu budućnost. Kolege i ja na pivi, brejnstormamo i uživamo u svježim idejama i idealnim odnosima unutar poslovnog okruženja; ja u stančini u centru gradu, ugrađujem ADSL i dižem stambene kredite, a hostesa liže sladoled kao na reklami za King; ja i direktor moje firme neformalno se družimo u Hemingwayju i smišljamo nove načine impruvanja rada u odjelu koji je samo dio tog velikog organizma koji se naziva firma. Big hepi lend of oportjunitiz.




***




Pijem kavu i čekam da iziđe iz kupatila. Već je sat vremena unutra. Kako će reagirati kad iziđe, hoće li tražiti broj mobitela, pitati kad ćemo se opet vidjeti… Stvarno nemam pojma što da joj kažem. Ulazi u kuhinju, baca pokidane čarape u smeće i sjeda za stol. Izgleda retuširano. Gledamo se.


  • Bilo je super sinoć – kažem. – Baš ono… genijalno.

  • I meni – odgovara i gleda po stanu.

  • - Oćeš kavu? Ili doručak neki da spremim?

  • Ne treba, hvala ti. Čekaju me frendice u Bogovićevoj.

  • Dobro, kako oćeš.

Ustaje. Ispraćam je do izlaza iz stana.

  • Čekaj sekund – kažem.

Odlazim do radne sobe i vraćam se s vizitkom.

  • Ako ti išta zatreba, slobodno nazovi.

  • OK, hvala – sprema je u torbu, pored vrećice s radnom opremom i odlazi.

Vraćam se u dnevni boravak i palim televiziju. Subota ujutro, katastrofalan program. Vrtim ih sve nekoliko puta, a onda ostavljam National Geografic. Piton i krokodil u borbi na život i smrt. Tupilo. I postkokainska depresija. Raste i kao da će ispuniti stan. Točim si skoro pola čaše Johnnyja. Postkokainska depresija me ubija. Nikako se ufurati u pozitivan stav, ali trudim se. Pa ponavljam kao da mantram: super mi je stan, imam brdo para, ugrađujem ADSL. Ali traje kratko pa se sve opet razjebe. Zovem Joku.

  • Aj dolipi, doktore, spucala me depra.

  • I mene jebe – kaže on. – Oš da xanaxa donesen?

  • Donesi.

Joke upada nakon dva sata. S friškom bocom Jack Danielsa i kutijom xanaxa. Gutamo po dva komada i zalijevamo ih viskijem. Uopće ne pričamo, samo sjedimo tu kao dvije biljke i buljimo u televiziju. Na RTL-u, repriza sinoćnjeg dokumentarca. Što nakon Big Brothera? Joke već kljuca, a ja gledam po stanu, zbrajam, oduzimam, slažem neke računice u glavi, ali ništa ne sjeda.


Na kraju se sve svede na džob, pokojeg frenda, prazan stan, bocu viskija i koju lajnu koke. A onda i to nestaje u izmaglici xanaxa i viskija i dolazi neki čudan san nakon kojeg ćeš se osjećati još umornije. Do mozga se probija još samo zvuk TV-a.


Pa to je genijalno! Pobjednik Big Brother showa ostvario je sve svoje snove.

pusiona @ 11:42 |Komentiraj | Komentari: 52 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 4, 2006
Sljedeća dva tjedna, okrugli stol bio mi je jedina tema. I to ne samo u firmi. Počeo sam i frendove tlačiti s tim. Ono, pretvarati se u kompletnog idiota koji ne može popiti pivu bez da spika o poslu.

Kad ti ulete ovakvi zajebi, skužiš da je spika o ravnoteži privatnog i poslovnog života samo mrtvo slovo na papiru. I to mrtvo slovo koje ti, barem jednom tjedno, sam napišeš zajedno s ostalim vijestima.

Svako malo netko napravi neko istraživanje na temu, složi okrugli stol ili simpozij o toj ravnoteži. A onaj koji ga organizira, obično najebe kao i ja u ovom slučaju, pa dok organizira okrugli stol o ravnoteži privatnog i poslovnog, na vlastitoj koži najbolje osjeti o kolikom se zajebu zapravo radi.

Da nije bilo Marine, stvar bi vjerojatno završila fijaskom, ali ona je stvar izvela vrhunski. Sredila govornike, sredila mjesto održavanja, pozvala neke goste.

Dan prije održavanja samog spektakla, oboje smo u tom hotelu. Skoro cijeli jebeni dan. Svako malo nešto iskrsne. Pa ne radi projektor, pa na laptopu iskače neko upozorenje o opasnosti o virusima, a to se ne smije pojaviti dok budu išle prezentacije, pa u pavrpointu ne rade dobro naši znakovi ili ih speling čeker podcrta pa...

Trenutno sređujemo salu za domjenak. Cijelu priču hendla ekipa iz hotela, ali treba i netko visiti s njima. Onda treba kupiti vino za goste i cvijeće za one dvije gošće. Jer, jebiga, ne možeš ih pustiti da odu praznih ruku.

Oko osam smo napokon gotovi. Sve je spremno. Samo se ovi trebaju pojaviti i održati cijelu stvar. Sjedamo na kavu i prvi put u ta dva tjedna počinjemo neki suvisli razgovor. Marina je mlada. Na prvi pogled, ostavlja dojam velikog sretnog djeteta.

Ali ispada da je udana, da ima klince, da kupuje stan. Svojevremeno je pisala poeziju, kaže polusramežljivo. Kačim se upravo za taj moment. Priča je klasična – zaposlila se, došli klinci, udala se, upala u kredite. U takvoj konstelacija, poezija obično prva najebe.

Krećem prema doma, gutam persen i već se putem psihički pripremam za spavanje. Već pet dana, ne uspijevam zaspati prije tri ujutro. Okrugli stol me rastura, uvijek još nešto iskrsne, onda Projektni krene u prodike, a u svakoj te natjera da se osjetiš kao malo jedno govno. Probao to riješiti travom, ali ne ide. Samo ti još više nabusta nervozu pa se temeljito sjebeš. Zato i ne duvam više, samo persene furam u džepu.

Zvoni mobitel. Evo ga opet. U devet navečer. Kontam, rutinski dijalog: Je li sve spremno? Je.

Denise, da li ste mi pripremili pointer za sutra?

  • Kakav pointer?

  • Laserski pointer za prezentaciju koju ću održati.

  • Ali... Ne... Nisam...

  • Kako niste? Pa morali ste na to misliti.

  • Oprostite, o kakvom se pointeru radi? Mislim, trenutno mi se milijun informacija odbija glavom...

  • O laserskom pointeru za prezentacije. Tvrtka ga ima i molio bih vas da mi ga pripremite kad već niste do sad.

  • Ali, ujutro idem direktno u hotel. Mislim, malo je kasno sad, je li on zaista nužan?

  • Naravno da je nužan! – popizdio tip. – Kakvo je to uopće pitanje?!

Stojim između Glavnog kolodvara i Trga. I psujem. Ljudi me čudno gledaju. Ono, tip prolazi pored njih s laptopom u ruci i psuje pointer. Miču se i zaobilaze me. Zovem Marinu.

Fak! – kaže ona. – Na to smo skroz zaboravili. On obožava taj pointer.

  • Jebo ga pointer, šta je to toliko bitno?!

  • A jebiga.

  • Pa šta ću sad? Kod koga je to?

  • Obično kod tajnice. Oćeš da je ja nazovem?

  • Ja ću, ne treba.

Dolazim doma, vadim iz torbe listu uposlenika s privatnim brojevima i zovem tajnicu. Bio kod nje do prije dva dana, ali ga je NETKO uzeo. Onda redom – lista od pedesetak ljudi i potraga za tim NEKIM. Locirao ga negdje oko petnaestog poziva. Tip popizdio kad je čuo o čemu se radi, ali se sutra uredno s pointerom pojavio u hotelu.

Došlo novinara kao u priči. Projektni cvjeta. Titra od jednog do drugog eminentnog gosta, ušprehava se s njima, ali ga ovi toleriraju samo dok ne skuže Marića. Onda Projektnog brutalno odlijepe.

Spika počinje s uvodnom prezentacijom Projektnog. U ruci mu laserski pointer i brije kao da je na kokainu. Cijele tri minute u kojima je taj jebeni pointer iskoristio dvaput.

Onda su preuzeli eminentni stručnjaci. Svaki je locirao probleme, ukazao na neke stvari, ali nijedan da fakat kaže što ga u poslu konkretno jebe. Pazi se na imidž firmi u kojima se radi pa se spika samo načelno.

Cijela priča završila je klasično. Mediji su je žvakali dan, dva, a onda je sve palo u zaborav. Kao da se ništa nije ni dogodilo. Međutim, kad ta dva dana pojavljivanja, pretvorimo u konkretnu cifru, dođe se do vrijednosti PR-a u peteroznamenkastoj cifri.

Pa je Firma sretna. Projektni je proglašen uposlenikom mjeseca te bonusom na plaći pohvaljen za izvrstan rad njegovog odjela, kao i za proaktivan stav i svježe ideje. Ja sam dobio slobodan dan.

Samo Marina, u cijeloj toj priči, nije dobila ništa. Pa da barem malo ispravimo tu nepravdu, tekst završavamo velikim – H V A L A!

pusiona @ 16:28 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 27, 2006
Pušiona: Okrugli stol (1/2)

Kad ti podređeni ode na godišnje, stvari znaju postati poprilično zajebane. Pogotovo ako mu ostane tjedan dana od prošle godine, pa to spoji s tjednom iz ove pa ga, sve u svemu, nema dva tjedna. 

Računica je jako jednostavna – količina onoga što trebaš obaviti, ostane ista, a količina ljudi koja je obavlja, smanji se duple. Profesionalnim rječnikom, opadne ti ljudski potencijal za 50% jer ovaj sad negdje lovi ribu. 

Ali, nije bed, kontam. Deset do petnaest vijesti dnevno nije problem izbaciti. OK, radit ćeš manje pauze, koji dan zapeti koji sat duže, ali stvar ima i dobrih strana. Prva je ta što imaš pokriće kad neki kurac kasni – sam si u odjelu, obavljaš dupli posao. Druga je što se napokon možeš posvetiti onom zbog čega su te, u krajnjoj liniji, i zaposlili, a to su te jebene vijesti. Mislim, to ti ide, to ti je posao, pa čak nekad i uživaš dok ih pišeš. Ono, dva tjedna te puste na miru s izvještajima, sastancima i svim tim menadžerskim pizdarijima i u miru božjem radiš ono što najbolje znaš. 

Ali kurac! Taman kad sam se uživio u taj pozitivan pogled na pad ljudskog potencijala od 50%, zvoni telefon. Projektni. 

Možete svratiti nakratko? 
 
Šta mu je sad?, prolazi mi kroz glavu. Ako je neki zajeb, samo je moj jer ovog nema. Onda opet, nema zajeba, sve šljaka. Možda je opet projekt „Sanitarni čvor“ u pitanju. Već je tri puta slao mail svima iz odjela zbog neprofesionalnog odnosa prema toaletnom papiru.

Denise, da li vi pratite Wall Street Journal? 
 
U, jebote! Odakle je ovo iskrslo? 

Pa... mislim... pratimo internet izdanje, kao i od ostalih svjetskih medija. Pretražujemo web prema ključnim riječima pa prenosimo teme koje nas se tiču?
To nije dovoljno. Evo, recimo – otvara mi WSJ – ova tema je samo u tiskanom izdanju. Gledam naslov, nešto u stilu Kuda idu PR i marketing?
Dobro, u redu, moja greška. Prenijet ću taj tekst iz tiskanog izdanja. 
 
Tip popizdio. 

Ne dolazi u obzir! Ovo je jako značajna tema kojom se kod nas još nitko nije bavio, to naprosto ne smije završiti samo prenošenjem vijesti. 
 
Gledam ga. Nije mi bistro kud ide. 

Organizirat ćete okrugli stol o ovoj temi.
?!?!?!?!?!?!??!?!?!?!?!?! 
 
Sve što sam do sada uspio organizirati bio je grupni odlazak na party, a i to bi obično završilo fijaskom.

Zašto me tako gledate?
Pa... mislim... ja da organiziram okrugli stol?! Šta to ne bi trebali ivent menadžeri?
Oni su zauzeti svojim projektima. Uostalom, ovo nije promocija nekog proizvoda nego tema koje se tiče same srži biznisa kojim se bavimo. Stoga je, zapravo, vaša.
Ali... ja se nikad nečim takvim nisam bavio... i... dva tjedna sam sam u odjelu... mislim
Opet vi s negativnim stavom! 
 
Na tankoj sam granici da tipa pošaljem u pičku materinu, skupim stvari i odem, ali se suzdržavam. Idiot, još nisam razradio rezervni plan. 

Gledajte – nastavlja – ovo je stvar koja se lako organizira. Sitnica, zapravo. Trebate organizirati prostor, okupiti govornike, eminentne stručnjake s polja marketinga, pripremiti materijale za okrugli stol i medije, te medije obavijestiti o događaju. Sve skupa, dvadesetak mailova i desetak telefonskih poziva. Termin neka bude za dva tjedan. Ako nešto zapne, konzultirajte se s ivent menadžerima.
?!?!?!?!?!?!?!?!?!??!?!?!?!?!?!?!?!!?!?!?!?!
Najžalosnije u cijeloj priči je to što sam vas ja na sve ovo morao upozoriti iako je jasno da se radi o vašem dijelu poslu. 
 
***

Vraćam se u ured, sjedam pred komp i kao tele buljim u zid prekoputa. U glavi, detonacija. Milijarda stvari istovremeno se odbija mozgom, kao da si bombon gutnuo, samo izostaje onaj ekstatični, gotivni moment. Vijesti, sam sam u odjelu, mailovi, pozivi, okrugli stol, ispred mene otvoren Wall Street Journal, materijali za mediji i okrugli stol... Panika, paranoja, stres. I to toliki da te zakoči u svakoj potencijalnoj akciji. Samo buljiš u taj zid ko tele. Plan! Treba ti plan. 

Otvaram prazan word dokument i počinjem. Govornici? Jebote, nemam pojma koga do zovem. Tko su u uopće eminentni stručnjaci za PR u Hrvata. Mjesto radnje? Di, jebote? 

Ostavljam prazan dokument i krećem u titranje po firmi. Od jednog ivent menadžera do drugog. Svi te dočekaju s „Ej, di si, šta ima?“, ali čim im spomeneš o čemu se radi, samo promijene spiku. Pa su usred ključnog projekta za još ključnijeg klijenta, pa nije okrugli stol zajebancija, to je stvar koja samo na papiru izgleda glatko, ali se radi o cijelom nizu nepredviđenih sitnica koje se pojave na svakom koraku. Oni među njima koji su OK, kažu ti na kraju: „Jebiga, majstore, nemaš sreće.“ 

Na kraju izlazim na balkon i pripaljujem duvan. Pa drugi, pa treći. Marić! Upadam mu do tajnice, slobodan je, ima još pola sata do sljedećeg sastanka. Upadam mu u ured. On podiže pogled s monitora. Gleda me. 

Šta se tebi dogodilo, jebote?!
Okrugli stol.
Koji okrugli stol? – ni njemu nije bistro.
O tome kud ide PR.
Pa šta ti imaš s tim? Ti si novinar. 
 
Objašnjavam mu cijelu stvar, a u njoj i onaj dio o mojim organizacijskim sposobnostima. 

U pičku, lika! – sad je i on nadrkan na Projektnog. – Znaš o čemu se tu radi?
O čemu?
Testira te. Bio je na nekom tečaju u Americu i sad to sranje uvali svima koji mu dođu u odjel. Davida je nakon prvog mjeseca tako izjebo s jednim projektom da je krv propišao na kraju.
Čekaj?! Koji sam ja kurac?! Laboratorijski štakor?! Daj, ako ikako moš, otkači ovo, molim te!
Ne mogu, jebiga, dobra je ideja. Ako zakočim to, poslat će mail gazdi sa spikom kako mu blokiram ideje. Onda sam i ja najebo. 
 
Razmišlja. 

Rješit ćemo mi to – nastavlja i uzima telefon. – Reci Marini do dođe do mene. 
 
Nakon par minuta, u prostoriju upada Marina. Jedna od asistentica. U ruci joj već notes i kemijska. Onda se Marić upali. 

Okrugli stol je tog i tog datuma – ona zapiše. – Nazovi tog, tog i tog za govornike, budu li radili probleme, pozovi se na mene. Nazovi taj i taj hotel i rezerviraj salu, traži diskont od 50%... 
 
Na kraju joj kaže. 

Sljedeća dva tjedna ti je ovo prioritet. Ako te tvoj nadređeni bude gnjavio u vezi ovoga, pošalji ga meni. 
 
Žena sve zapisala i isparila. Marić nastavlja. 

Eto, sad ti ostaju materijali i mediji. To možeš sam. S Marinom se konzultiraj oko svega. Ali nemaš problema, ona će ti to super izvesti. Već je napravila dvadeset ovakvih stvari.
Dobro, ovaj mi je na godišnjem, ali mogu... radit ću doma, jebiga.
A jebiga, majstore.
 

***

Vraćam se u ured. Ispred mene, otvoreni prazni word dokument. Slažem u glavi što sve trebam izvesti, stvari počinju lagano sjedati na svoje mjesto, ali samo jedna nikako da sjedne, nego žulja i žulja. On mene testira! Ko laboratorijskog štakora! Pa jebem ti, majku! Stajem pred tastaturu i krećem raspisivati taj plan, ali sasvim spontano, počinje mi izletati: 

Dabogda cili život grafove crta

a nema linka da ih forvardaš

ni tinte da ih isprintaš!


Dabogda ti Excel

sve četvorke u duje pritvorija!


Dabogda ti tajnice

lezbijke bile!


Dabogda ti projekt „Sanitarni čvor“

nikad ne zaživija pa do kraja života

u zahodu bez papira ostaja!

pusiona @ 14:55 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 20, 2006
Ponedjeljak ujutro. To je taj moment. Već u nedjelju navečer osjećaš kako lagano kaska prema tebi. Tad se iz sebe običnog domaćeg pretvoriš u sebe na poslu. Kad pritisneš send/recive ujutro, kao da si upalio poslovnog sebe i nećeš ga ištekat do sljedećeg petka u pet popodne. 

Pa se pripremaš za taj moment kao Japanci za čaj. Dva duvana i trostruka kava u sobi za pušenje. Onda malo novine. Onda malo portali. Sve nekako odgađaš taj send/recive. 

Jer nemaš pojma što te može dočekati kad ga stisneš. SVE se može pojaviti. Kad se u krivoj glavi sretnu kreativna težnja i proaktivan stav, svakakav urnebes se može izroditi. 

Mail Projektnog svima iz odjela:

Molim sve kolege koje puše da u 10:00 dođu do mog ureda. 

Gledam podređenog. Na glavi mu sluše i brije. Stisnuo send/recive prije pola sata. Mašem mu. Miče sluše i kima glavom. 

Jesi dobio ovaj mail?
Ovo s pušačima?
Da.
Jesam – sliježe ramenima. Ni njemu nije bistro o čemu se radi. 
 
Pet minuta nakon toga, dižemo se i idemo na sastanak. U uredu već Projektni i David. Gledamo Davida. Ni njemu stvar nije bistra. Dosad smo već imali sastanak oko papira u zahodima, ali o cigaretama još nije bilo riječi.

Radi se o sljedećem – počinje Projektni. – Danas sam na sastanak s direktorom dolazi jedan od ključnih klijenta. Direktor podružnice jednog od vodećih svjetskih proizvođača cigareta. 
 
Počinje urnebes. Stanje iščekivanja. Kud će sad tip zabrijati? Zvuči obećavajuće. Zvuči kao da dečki iz marketinga imaju svoje prste u tome. Zadnji put su upali s idejom da nabavimo mikrofon s kockom. Radi profesionalnog dojma na onoj jednoj presici mjesečno.

Nakon sastanka, direktor će ga provesti kroz odjele da ga pobliže upozna s tvrtkom. Dečki iz marketinga su pravovremeno obavijestili odjele da bi – krene čitati s monitora: 
bilo poželjno da, ukolike se netko u tom periodu nađe u prostoriji za pušenje, puši cigarete tog proizvođača ili da se puše barem u nekom razumnom omjeru s konkurencijom. 

Pa sam, eto, sazvao sastanak da se dogovorimo oko detalja.
Kakvih detalja? – pitam.
Ukoliko nitko iz odjela ne puši njihove cigarete, imamo problem – kaže on ozbiljno. 
 
Vadimo kutije iz džepova. Gledamo ime proizvođača. Fakat, imamo problem.

Dečki iz marketinga su se već pobrinuli za to. Kod njihove tajnice nalazi se nekoliko šteka potrebnih cigareta pa bih vas molio da svatko na vrijeme uzme po kutiju. Jesmo se razumjeli? 
 
Gledamo i dalje u tipa. Sve nam kristalno jasno. Svi trojica smo već pritisli send/recive i uštekali se u ovu normalnost u kojoj je jedina loša ideja kad nema nikakve ideje. U kojoj je i ova akcija normalna. Ali ipak...

Oprostite – kažem.
Recite, Denise.
Znači, direktor Marić će dovesti tog gospodina do odjela oko podne i kvarat, i tad mi trebamo pušimo cigarete koje ćemo dobiti od tajnice.
Da.
Zna li direktor Marić za ovaj... projekt?
Ne. Zašto?
Pa... mislim... ipak on održava taj sastanak.
Gledajte – ustaje, uzima marker i počinje crtati. – Vi, Denise, i inače imate problem s percipiranjem nekih zakonitosti modernog poslovanja. 
 
Crta krug, iz kruga zatim crte koje izgledaju kao zrake na suncu iz prvog osnovne, a onda na vrhu tih zraka kvadrate. 

Ovaj krug bi bio direktor, a ovi kvadrati su odjeli. U tradicionalnoj hijerarhiji, svaka odluka i svaka komunikacija išla bi do ovog središnjeg kruga i od njega dalje. Međutim, korisno je, čak i poželjno, da odjeli počnu stvarati komunikacijske veze i izvan tog središnjeg kruga. Tako uostalom i internet funkcionira – i krene spajati crtama te kvadrate na vrhu sunčevih zraka. – Tako se podiže efikasnost cijele tvrtke. Dakle, proaktivan stav i težnja ka efikasnosti, a ne stroga hijerarhija. Jeste razumjeli? Pogotovo u ovakvim situacijama koje zahtijevaju promptnu reakciju.
Dobro, OK – to je jedini efikasni riplej na grafove. 
 
***

Ručak je u podne, tako da smo oko podne i po svi u prostoriji za pušenje. I sve je kul, sve se odvija se po svakodnevnim principima, samo, eto, svi izvadili cigarete od ovog tipa koji ima doći. 

I puši se sve u 16. Malo ti neobično što pušiš s konkretnim ciljem, ali opet, dobar je duvan, ne košta bezveze dvaest kuna kutija. 

Onda krenem podjebavati podređenog: 

Kako ide? Ako ti je nešto nejasno u vezi ovog projekta, samo pitaj.
Ide, ide, dobro je zasad.
Obećava projekt, a?
Dobro se razvija. 
 
I tako ekipa duva, kad upada Projektni. Nervozan je kao pioniri pred prolazak Titove kolone koji čekaju pravi trenutak da zapjevaju I ja sam vidio Tita maršala. Sad će, još malo, u susjednom je odjelu.

Tip sjeda do nas, kao opušten je, druži se sa suradnicima, brejnstorma kao Indijanci uz lulu mira. Onda vadi svoju kutiju. A inače ne puši. Sve je nervozniji. 

Što mislite, da li bih i ja trebao zapaliti?
Pa ono... ne znam – sliježemo svi ramenima.
Mislim, djelovat će malo glupo ako samo sjedim u prostoriji za pušenje.
Hoće.
A opet, nije nimalo u duhu dobrog ozračja da ja sjedim u uredu dok ste vi na pauzi.
Nije. 
 
Gleda u tu kutiju pred sobom kao Hamlet u lubanju. Pripaliti ili ne, pitanje je sad. A ključni klijent samo što nije. Čuje se otvaranje vrata od hodnika. Evo ih! Tip se uspaničario. Gleda oko sebe, onda naglo vadi duvan, stavlja ga u usta i pripaljuje. Vrata se otvaraju, upadaju Marić i ovaj tip i počinje spektakl. 

Marić s vrata gleda u naše cigare, ovaj tip se nekako glupo smješka, a Mariću na faci vidiš da je ljut kao pas. U koju god je prostoriju upao, ekipa puši isti duvan. 

A onda vrhunac – Projektni počne mijenjati boje i kašljati kao da će se izrigati. U ruci mu duvan, ali ga ne pušta. Suze mu oči od dima, skoro plače, guši se, kašlje ali ne pušta jebenu cigaretu. Marić pozelenio. Uhvatio tipa pod ruku i – idemo dalje. Gledam Davida i podređenog. Gledaju u pod i čekaju pravi moment da se iskidaju od smijeha. Ono, marketinški fijasko godine. Kontraefekt za pamćenje.

Pola sata kasnije, Marić protrčava kroz hodnik i upada Projektnom u ured. Čuje se samo lupanje vrata, a onda dreka na granici urlanja. 

Još jedno ovakvo sranje i svi ćete tražiti novi posao!! Oćete, majke mi! Kroz prozor ću vas izbacit na ulicu!! Je li vam jasno?!
...
Ma nabijem na kurac i tebe i dečke iz marketinga!

pusiona @ 14:29 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 13, 2006
Pamtim to kao da je bilo danas. Ja i rođak u FAP-u od Jadrantransa prolazimo škverskom kapijom, a u daljini se ukazuje Amorella. Čelična grdosija stajala je na navozima i čekala da se prekine konop, da boca šampanjca poleti prema njoj, da se upale sirene pa da elegantno klizne u more.

A meni srce veće od nje. Sutra ću u razredu pričat kako sam bio ovdje, u Škveru, kako sam gledao Amorellu kako ide u more. U školi smo cilo vrime o Amorelli pričali, pokazivali jedni drugima kalendare i slike koje su nam starci odnosili iz Škvera. Svakomu je netko radio u tom brodogradalištu. Ako i nije, imao je neke veze s ovom čeličnom grdosijom. Kao i rođak koji je vozio u Jadrantransu i prevozio krupni odpad iz Škvera. I on se hvalio kako je radio na tom brodu, kako je privozija njegove škovace.

Cijeli grad je čekao dan kad će Amorella kliznuti u more. Slobodna je danima pisala o tome i na naslovnicama donosila slike iz Brodosplita, a jedno od glavnih pitanja bilo je hoće li navozi izdržati, hoće li se Amorella prevrnuti ili poslušno kliznuti. Pričalo se da je ovo treći pokušaj, da su probala već dva svjetska škvera, ali da nijedan nije uspija.

-Rođak, rekla je mater da ne iđemo blizu, da bi se moga pricunit – kažem ja.

Rođak se smije.

-Ne boj se ti, mali moj, ništa. Di će se pricunit, znaš da je barba Žile na navozu. Neće se on osramotit.

Barba Žile nije bio ni šef, ni inženjer, niti išta slično tome. Bio je obični škverski radnik koji je radio na postavljanju navoza i navigava barbu Marka i druge šta su radili na onim velikim zelenim dizalicama.

Izašli smo iz FAP-a, došli do bine i čekali. Pun škver dice, penzionera, ljudi u normalnoj robi, a ka, ne smi se. Svi se prošvercali nekako, kao i ja u FAP-u. Svi gledaju u Amorellu i čekaju da oni šta govori prisiče vrpcu. Sad će, sad će, šapće se i napetost raste. Poleće boca šampanjca, razbija se, pale se sirene, ljudi se ukipljuju, usta im poluotvorena, gledaju to čelično čudovište kako poslušno klizi niz barba Žiline navoze i događa se sasvim spontana minuta šutnje. A Amorella klizi u more i tako je velika da se od nje ni sunce ne vidi. Pa se čini kao da pada mrak, a umjesto zvijezda, počinju blistati suze. A onda kreće pljesak. I traje. I traje. A Amorella je u moru i mirno brodi prema Kaštelima.

Napomena: Sva imena koja ću sad navesti, imena su stvarnih osoba i za njihovo objavljivanje snosim punu kaznenu i svaku drugu odgovornost.)

Pljeskalo se: mojoj staroj, očuhu mi Zebi i njegovim variocima iz treće smjene, barba Žili, teti Sandi, barba Rajku, barba Tonću, barba Jozi, barba Petru, barba Muti, barba Pleštini, barba Marku i njegovim dizaličarima, barba Juri i njegovim tapetarima, barba Šimi, momu rođaku iz Jadrantransa.

Svi ti ljudi možda su se u svojim životima tri puta maknuli iz Splita, ali kako reče moja učiteljica, njihovi tapeti, njihova stolarija, njihove cijevi, zavjese koje je moja stara šila, plove svim morima svijeta.

Pa gledam taj ured oko sebe, laptop, službeni mobitel, moje odijelo. Jebote, ničeg od tog ne bi bilo da nije bilo Brodosplita. Da nije bilo zavjesa moje stare, Zebinih trećih smjena i sve one love kojom su platili moje školovanje.

A preda mnom novine i tekst o krojačicama u nekoj propaloj tvornici koju je kupio neki Talijan. Žene šiju u tri smjene, tip ih tretira kao roblje, a žutilo iz novina rastura kao avangardna poezija – Krvare nam ruke od posla.

-Rokni ovo na vrh sajta – kažem podređenom.
-OK – kaže on. On je uvijek ZA, jebe mu se.

Nije prošlo niti pet minuta, zove Projektni. U totalnoj je panici.

-Molim vas, hitno dođite do mog ureda.

Upadam u ured, on je crven kao rak.

-Denise, napravili ste nezapamćen gaf. Ovo je profesionalni propust kakav još nisam vidio – skoro urla.

-Ne razumijem, o čemu se radi?

-Vijest o ovim radnicama morate pothitno skinuti. Ne možemo objavljivati takve tekstove o našim klijentima. Dečki iz marketinga jako su ljuti.

-Čekajte, samo smo prenijeli vijest. Sve novine pišu o tome. Pa pogledajte zadnji Globus.

-Mi nismo sve novine, mi smo tvrtka koja ima klijente. Jeste vi uopće svjesni kakvu ste štetu ovim tekstom nanijeli?!

Tip onda mijenja spiku.

-Znam da imate moralne dileme i zbog toga vas poštujem, ali gledajte, naša tvrtka financira mnoge humanitarne projekte tako da stvarno nemate razloga za to. Uostalom, napisali ste potpuno jednostran tekst, niste problem uopće sagledali iz drugih kutova.

-Kojih drugih kutova?

-Tko tim ženama brani da daju otkaz, da ulože u vlastitu edukaciju i nađu bolji posao. Cijela ta priča posljedica je socijalističkog mentaliteta u kojem se uvijek htjelo kruha preko pogače. One rade i za svoj posao dobijaju plaću.

Zamišljam staru. Kad nestane struje i pošemere se postavke na videu, čeka mene da dođem iz Zagreba i sve opet naštelim.

-Aha... – nastavljam. – Znači, krojačice od pedesetak godina trebale bi upisati engleski jezik i tečajeve Excela.

-Za mene je ovaj razgovor završen. Hitno maknite tu vijest!

Vraćam se do svog radnog mjesta. Gledam tu vijest. I osjećam se kao malo, jadno govno.

-Makni vijest – kažem podređenom.

On je miče bez pogovora. A ja pizdim i pizdim. U prazno. I dolazi grižnja savjesti. Pa postajem manji od makova zrna i transformiram se u đubre koje je spremno prodat vlastitu mater za sitnu lovu i imidž nekih talijanskih pedera.

Pa započinjem štrajk. Gasim sve programe, gasim čak i mail, spajam se na nostalgija.com, skidam jednu stvar, puštam je na ripitu i u pola tri potpuno obustavljam rad. Počinje moj mali, bijedni, sasvim intimni štrajk.

Sjedim tu i gledam u crnu rupu na desktopu, a zadnji komadi onog što se naziva duša odvajaju se od mene, staju u stroj s mojom starom, radnicama krvavih ruku, Zebinim variocima iz treće smjene, i u pola tri kreću na put bez povratka.

pusiona @ 14:21 |Komentiraj | Komentari: 49 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 6, 2006
Jebote, koji mamurluk! Bila mi je to prva misao kad je, nakon skoro neprospavane noći, krenulo buđenje u osam nula nula. Ekipa zgužvana. Bauljamo po hodnicima. Samo je Projektni pun elana pa požuruje ljude, nabrijava. Ide se na neki vojni poligon gdje nas čekaju sljedeće igre bez granica, a opet u svrhu poboljšanja odnosa među uposlenicima i dolaženja do spoznaja o funkcioniranju pojedinaca unutar različitih grupa i u raznim ulogama unutar tima.

Došli tamo, a bura dere 160 na sat. Najradije bih ostao u busu i prespavao tih par sati, ali nema šanse – svi uredno izlaze, zabundavaju se, dijele u iste grupe kao i jučer i spektakl počinje. Na buri od 160 na sat i jako zajebanom mamurluku.

Od etape do etape. Svaka grupa dobila po GPS i voditelja pa piči po poligonu. Ne možeš na sljedeći level ako ne riješiš prethodni problem. Ekipa iz grupe se vuče, sve ih mamurluk dere, samo Projektni nabrijava cijelu stvar, skoro da nas vuče. Ide deset metara ispred sviju. S GPS-om. On je, jebiga, sportski tip i ne voli gubiti, pa ni na timbildingu.

Došli nekako do trećeg zadatka, do točke s konopima. Na podu sedam isprepletenih konopaca i sad treba utvrditi koji od njih prolazi kroz sve ostale. Brojka na tom konopcu označava sljedeću kvotu. Scena je nadrealna. Desetak mamurnih frikova i Projektni na buri od 160 na sat bulje u konopce na podu i, kao klinci u vrtiću, pokušavaju utvrditi je li zeleni ili plavi. A bura dere. I svi bi doma. Ali Projketni ne odustaje. Tjera dalje, busta pozitivan stav u svima, a ove koji nezainteresirano stoje sa strane (uglavnom introverti) optužuje da su dio problema i poziva da se uključe u cijelu stvar.

A onda se ukaže rješenje – zeleni je! Krenemo prema toj kvoti, a voditelj grupe nas gleda. Vidiš da bi se i on najradije maknuo s te bure pa nas zaustavlja i kaže: „Nije zeleni, nego plavi! Ali to vam nisam ja rekao.“

Na sljedećem levelu, jako metaforičan zadatak. Svi osim jednog trebaju staviti poveze preko očiju, uhvatiti se za ramena i napraviti tako slalom oko nekih stupića. Opet vlakić, samo što ne navigaje prvi nego zadnji u redu i tapšanjem preko sviju prenosi naredbu prvom.

I tako svi, s povezima preko očiju, postajemo dio rješenja. A bura dere. I jako sam mamuran. I najradije bih, kao pravi bivši panker & anarhist, zaurlao: „Otpor, stoko!“, ali samo nastavljam hodati u mraku i činiti neke male korake u tom lancu, u neopisivom strahu od strmopizda i još jedne bukvice Projektnog menadžera.


***

Dolazimo na ručak u neko seosko domaćinstvo sa dva sata zakašnjenja. Unatoč buri, nije postojala ni teoretska šansa da zaobiđemo neki od zadataka. Dočekuje nas domaćin u nekoj fingiranoj narodnoj nošnji, držeći za uzde oronulog tovara na kojem je pokušaj tradicionalnog sedla.

Ekipa se razletila oko tovara, slikaje ga deset digitalaca, a njemu neugodno. Toliko da se posrao ispred svih. Domaćin krenuo mijenjati boje, a ekipa riknula od smijeha. Pofotkali i to.

Jedemo kao gladni psi. Što od mamurluka, što od svježeg zraka kojeg smo se, silom prilika, nadisali. A onda se iskradam iz prostorije i krećem van zapaliti džoju. Da lakše zaspem u busu. Nalećem na tovara. Zavezan za neki stup, sedlo još na njemu, izgleda kao pokisli miš.

-    Šjor Tovar, oćete zapalit? – pitam ga.
-    Ne hvala, draže mi je pasti travu – odgovori i nastavi pasti. Vidim, loše je volje.
-    Šjor Tovar, jeste dobro? 
-    Ah... – uzdahne.
-    Šta je bilo?
-    Ma... ništa novo. Gazda me naprokidao nogama jer sam se posrao pred klijentima. Mislim... meni je stvarno žao, ali znate, nervoza, gomila ljudi, došlo mi je, jebiga.
-    To je meni bilo baš simpa, a i ekipi, čini mi se – pokušavam ga utješiti. - Gazda pretjeruje. Mislim, stvarno nije imao razloga za to.
-    Ah... to su vam te nove gazde. Pred klijentima vas maze po glavi, ali čim oni odu, opizde vas nogom – opet uzdahne. - Taj prijelaz mi stvarno nije dobro sjeo.
-    Kakav prijelaz, šjor Tovar?
-    Znate te nagle promjene na ovom brdovitom Balkanu. Iz primarnog u tercijarni sektor preko noći. Kod starog gazde sam radio kao tovar, prenosio terete kakve ne možete zamisliti, ali sam barem mogao srati kad mi dođe. Znate kako taj primarni sektor izgleda.
-    Da, da, jasno mi je.
-    Ovaj me kupio samo da se slikam pred gostima. Radi imidža, znate. Imidž je najbitniji.
-    Kužim, kužim.
-    Mislio sam, ajde, super, tercijarni sektor, uslužne djelatnosti, nema više svih onih tereta, samo se slikaš, ali eto, ne smiješ se posrati kad ti dođe. A šta će ti sve u životu ako moraš stiskati – reče i počne se meškoljiti kao da ga žulja sedlo.
-    Potpuno se slažem s vama, šjor Tovar. Nego, oću vam skinuti sedlo, vidim da vas žulja?
-    Kad odu klijenti. Vjerojatno i vas žulja radno odijelo, ali ga ne skidate dok su klijenti blizu.
-    Naravno da ne. Ali u pravu ste, moj šjor, kravata žulja u vražju mater.

Gasim džoju, pozdravljam šjor Tovara i nakon petnaestak minuta spavam u busu.

***

U Zagreb dolazimo oko tri ujutro. Svi potpuno krepani. Pola ekipe šmrca. Dva dana bez spavanja, putovanje, pijanka, vojni poligon. Da si ne znam kako fit, nemaš se šanse probuditi sljedeći dan. Ekipa žica slobodan dan, ali nema teorije.

Svaki naš radni sat tvrtku košta, a sutra je novi dan, pun novih radnih zadataka, novih izazova, novih neosvojenih segmenata tržišta. Sutra je dan za nove radne pobjede. Sutra ćemo se svi uredno pojaviti na svojim radnim mjestima, odnosi među nama bit će savršeni, a iz naših usta čut će se pjesme o španjolskoj inkviziciji, čiuvavama na spidu i plivaćim kožicama koje režu.

pusiona @ 12:29 |Komentiraj | Komentari: 35 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 30, 2006
Dva dana u Istri. Na račun firme. Zvuči obećavajuće. A onda dobiješ plan i program timbildinga i postaje ti jasno da si možda trebao ostati doma. Ali – to nije opcija.

Mislim, je, nitko te ni na što ne može prisliti, ali znaš... nekako... nije obavezno... ali... kao... trebalo bi ići. Pa je na timbildingu cijela firma. Nije išao samo sretnik kojem je umrla punica.

Ekipa brije na tekilu. Ponijelo se desetak boca, ali sve nešto diskretno, čeka se pravi moment, pa cijela stvar liči ekskurziji na kojoj gomila napaljenih klinaca čeka rupe u programu i „slobodno vrijeme“ da se temeljito uneredi.

Od slobodnog vremena ni s. Riknuo bus na pola puta pa cijela stvar kasni. Projektni doživio prvi slom živaca, napao ove iz firme koja organizira cijelu stvar – kakav je to odnos prema klijentima, kako se to moglo dogoditi, ovi onda po šoferu, a ovog zaboli lijevi testis. Riknuo mu bus, jebiga. 

Pa kad napokon stižemo, na brzinu jedemo ručak, ostavljamo stvari po sobama i odmah na prvi točku programa – formiranje grupa, a na temelju nekih jako zajebanih testova na engleskom koje u svom poslovanju koriste i Google i Microsoft i koji služe tome da se na temelju gomile pitanja odredi koji si tip osobe, a kako bi nadređeni s tobom mogao lakše baratiti.

Cijelu stvar vodi Šefica, užasno simpatična žena mojih godina. I sve ide relativno glatko, ekipa odgovara na ta pitanja, zajebava se na temu, sve je opušteno. Samo Projektni komplicira stvar na svakoj drugoj stavci. Svaki detalj ga zanima, pa što točno znači ovaj graf, pa što točno ovaj, pa misli da je jednog potpuno krivo interpretirala, pa nije firma platila te testove i taj timbilding da se mi zajebavamo ovdje. Cilj je poboljšati odnose među uposlenicima i doći do spoznaja o funkcioniranju pojedinaca unutar različitih grupa ljudi i u raznim ulogama unutar tima.

Živcira i Šeficu i sve okupljene, ali nije timbilding zajebancija da možeš tipu reći da otkači, pa svi pristojno slušaju i kimaju glavama. Na kraju rezultati – ja ispao introvertan. Valjda od trave.

Slijede igre bez granica. Podijelilo nas u grupe. Svaka za svojim stolom, svaka dobije svoj zadatak i, kao tim, ima doći do rješenja tog jako zajebanog problema koji ima za funkciju doći do spoznaja o funkcioniranju pojedinaca unutar različitih grupa ljudi i u raznim ulogama unutar tima. 

A zadatak se sastoji od sljedećeg.

U čekaonici ordinacije sjede baba bez dva zuba, mama s klincem koji u ruci drži plišanog medvjedića, panker sumnjivog izgleda i gospodin sa šeširom.

U ordinaciju onda ulazi mama s klicem. U čekaonicu bijesna upada dobrodržeća žena u tridesetima i ulazi u ordinaciju. Zatim se čuje škripa kočnica i pucanj. Iz ordinacije istrčava dobrodržeća žena. A za njom potrči panker. Što se dogodilo?

Gledam taj papir i nikako mi nije jasno kako bi on sad trebao pomoći u dolaženju do spoznaja o funkcioniranju pojedinaca unutar različitih grupa ljudi i u raznim ulogama unutar tima, ali ne komentiram ništa, introvert jebiga, nego samo čekam rasplet situacije. Gledam ženu iz tima, asistentica na jednom od projekata. Žena već otvorila bilježnicu i piše natuknice – o zbivanjima u ordinaciji. Projektni već treći put čita tekst, a onda ispaljuje:

Tko je vođa tima?

Gledamo ga s upitnicima.

Pa zar nismo maloprije utvrdili da je nužno dobro strukturirati tim prije suočavanja s problemom?

Ekipa opet ništa. Svi čitaju taj papir, suočavaju se s problemom i bacaju komentare. Kao, dogodilo se ovo, dogodilo se ono. Onda nastaje graja kao u vrtiću – nije se dogodilo ovako nego onako, i šta taj jebeni panker radi u cijeloj priči, i zašto baba nema dva zuba. Što ta dva faktora predstavljaju u ovom problemu. Onda Projektni doživi lagani slom živaca.

Moramo izabrati vođu tima i strukturirati sastanak! Ovo nigdje ne vodi! – čime se, eto, sam instalira na poziciju tim-lidera u suočavanju s ovim zajebanim problemom.

Sad sve već počinje dobijati neke konture. On kao Latin – sad vi, sad vi, sad vi, kolega. Ja šutim – introvert, jebiga.

Pa, mislim da je dobrodržeća žena supruga od doktora i da ga je ubila u napadu ljubomore – kaže netko.
Ali što je s pankerom? – poviče netko drugi.
I škripom kočnica? – poviče treći.
I s babinim zubima?

Projektni pizdi, češe se po glavi.

Da, da, jako puno faktora je u igri.

Do nas dolazi Šefica, gleda u tu graju i podlo se smješka.

Kako nam ide? – pita Projektni.
Izgleda dobro zasad – kaže ona. – Jeste blizu rješenja?
Da, naravno, samo nas određeni faktori uvijek nekako odvuku od rješenja.

Žena se i dalje podlo smije. Onda se okreće prema meni.

Ti ćeš samo šutiti cijeli sastanak?
Pa ono...
Da čujem mišljenje? – kaže kao da naređuje.
Pa mislim da ovo funkcionira kao detektivska priča u kojem gomila detalja ne služi ničem nego odvlačenju od temeljne fabule, a kako je u konkretnom primjeru sve otvoreno, to što se desilo čisto je pitanje naše odluke.

Projketni se zamisli, asistenca prestane pisati, ja ispao pametan...

Pa zašto to nisi prije rekao?
Zar nismo već utvrdili da sam introvert?

Žena se nasmije. Baš nekako... simpatično.

***

Nakon večere – karaoke. Trebali nastupiti jedan po jedan što sam ja, kao pravi introvert, doživio kao veliki izazov koji se manifestirao konstantnim mrmljanjem jedne jedine rečenice: „Pa nemoj me jebat s karaokama!“

Ali srećom – riknuo laptop s programom za karaoke. Tu je Projektni doživio već peti slom živaca i ovima iz organizacije cijele stvari počeo čitati tko zna koju po redu bukvicu.

Ne možete se tako odnositi prema poslu i prema klijentima! – a onda napao tog klinca koji je treba voditi karaoke i funkcionirati kao DJ – Vaš laptop je jedino radno sredstvo koje imate, a uopće ga ne održavate! Večeras trebate klijentima pružiti uslugu, a niste ni provjerili da li sve radi kako treba!

Ovaj ga gleda i pokriva se ušima. Neugodno mu, nekako mu stvar puno zajebanije djeluje kad nas promotri kao klijente. Onda Projektni cijelu stvar doživljava kao izazov, a on u izazovima uživa, pa upire Davida da sredi stvar. David popizdio, ali jebiga. Prošla dva sata dok je reinstalirao Windowse, instalirao karticu za bežični net, skinuo program za karaoke s neta i pokrenuo sve skupa. Ekipa već počela cugati poskrivečki. Čeka se da uprava ode spavati pa da tulum napokon počne.

Počinju karaoke, ali grupno, tako da su izbjegnuta ozbiljnija blamiranja. Nakon toga, ovi odu spavati i počne totalno ludilo. Samo se odjednom na stolovima nađe tekila i red ispred boca. Krene mjuza iz razglasa i nakon pola sata, sve se izrodi u totalni urnebes.

I to, kako to obično na ekskurzijama biva, najviše popizde najveći štreberi. Pa vidiš tu jednu od inače jako ozbiljnih asistentica kako pijana kao letva razvaljuje sve u krugu od dva metra, par menadžera na stolovima, a na kraju cijele stvari, vjerovali ili ne – vlakić! Kao da si hrpu pubertetlija pustio s lanca i nalio tekilom. Genijalno!

Ja sa strane samo snimam situaciju i drmam po tekili. Jebiga, kad sam introvert. Pa snimim Projektnog. Sjedi potpuno sam za jednim stolom. Djeluje potpuno izgubljeno izvan ureda. Svi ga ignoriraju. Podsjeća na one klince što su u osnovnoj uvijek branili i nikako se nisu mogli uklopiti pa su izrasli u monstrume koje ta neušemljenost prati cijeli život.

Ne znam je li zbog tekile, ili zbog nečeg desetog, počinje mi biti žao tipa. Nekako sam uvijek imao samislost prema takvim klincima koje su uvijek imali nekakav zajeb – bili debeli, nosili tegle umjesto cvika, imali kraću nogu - pa su ih svi zajebavali. Sjedam do njega.

Zabavljate se? – pitam.
Ma zapravo, više sam oduševljen – kaže on ozbiljno.
Kako to mislite?
Pa našom tvrtkom... Mi smo jedan od vodećih igrača na tržištu, a pogledajte s kim nam to uspjeva – kaže ponosno i pokaže na vlakić. – Ključ je u dobrom upravljanju ljudima.
E jebaji ga, stari, neš se ti nikad uštekat – promrmljam za sebe i ostavim ga.

Zujim dalje i nalećem na Šeficu. Je li od tekile ili nečeg desetog, učini mi se puno simpatičnija nego inače. Žena, fakt, super izgleda, to uopće nije dilema, ali ima nekakve oči i lice koji isijavaju neku dječju radost pa se najprije trebaš probiti kroz tu simpatičnost da bi je uopće doživio kao seksualno biće.

Ali zato je tu distanca. Ona je Šefica i, kao, nadgleda cijelu situaciju, i „nije jedna od nas“. Tako se barem cijelo vrijeme drži, ali po tetovaži kužiš da bi, izvan te poslovne priče, mogla biti skroz OK. Ali ona uvijek pazi, distanca je uvijek tu. A to te, pogotovo na tekili, počne dodatno paliti.

Šta ti ne plešeš? – uleće.
Introvert, jebiga.

Opet se nasmije. Baš ono... simpatično.

***

Četiri su sata ujutro. U kupatilu sam, u boksama, perem zube. Odjednom netko upada u sobu bez kucanja. Čujem kako zuji po sobi pa otvaram vrata od kupatila i u boksama izlećem vani, a tamo – Šefica.

Dragi čitatelji, znam točno što mislite i kud vam perverzne misli lutaju. Sve je nekako očito – mladi ljudi od dvadeset i nešto, četiri ujutro, soba, oboje lagano nacugani... Tako nekako je u tom trenutku i moj tok misli išao.

A onda je ona podigla fasciklu, uzela kemijsku i stavila križić pored mog imena. Ja blenuo ko tele.

Čekaj, šta je to?
Kontrola po sobama, da vidimo jeste svi na broju.
Nemoj me jebat!
Neću.

pusiona @ 15:04 |Komentiraj | Komentari: 41 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 23, 2006
Cijela priča s tim našim sajtom leži na – priči. Na imidžu, što bi rekli znalci. Na tom poslovnom metajeziku na kojem cijela ta stvar izgleda stvarno bitna. Skoro ključna za opstanak firme. Ali bez tog metajezika, stvar nije djelovala nimalo obećavajuće - sajt s ukupnom posjetom od 300 ljudi dnevno od kojih njih stotinjak usput klika i po toj trećoj koloni.

Zajeb je u tome što to nikako ne smiješ tako sagledati. Jer ti onda nedostaje pozitivan stav prema poslu, jer se tako ne smije gledati na stvari, jer je i vlasnik firme počeo od nule. Uostalom, u zadnjem kvartalu ostvareno je povećanje posjete više od 100 posto. Sa 150 na 300.

Najbitnije je to gledanje na stvari, perspektiva, slika koju o sebi prodaješ. Pozitivan stav. To da posjetu od 300 ljudi ne doživljavaš katastrofalnom, a cijeli projekt besmislenim nego da stvarno vjeruješ da je to veliko povećanje, da je projekt u povojima i da obećava i da si ti velika i odgovorna faca - menadžer. Da se potpuno uživiš i promijeniš perspektivu, koliko god besmisleno ti se svaka akcija oko tog sajta činila.

Najveći zajeb je u tome što se počneš mijenjati, podsvjesno, lagano piti tu priču. Bez nje ne možeš uopće funkcionirati u cijelom tom konceptu. Pa uhvatiš samog sebe kako usred Name probaješ odijela. Jer, jebiga, ne možeš u civilnoj odjeći njegovati poslovne kontakte. Ne ideš na sastanak kao Denis Lalić nego kao kontent menadžer, oslikavaš cijelu firmu svojim nastupom.

Probajem crno – ipak sam nekad darker bio, slušao Cure i rane radove Leta 3. Onda zavarim sam sebi u ogledalo, u to crno odijelo. Kako završi dark-faza?! Oko mene se vrti prodavačica.

Super vam stoji. To je neka svečana prilika? – uleće mi s klasikom.
Ne. Poslovni sastanak.

Žena se lagano šokira.

Ali...
Šta? – pitam.
Pa... Crno? – kaže ona kao da se nastavak podrazumijeva.
Šta s njim?
Ne znam... nekako je... znate, crna se nose na domijenke i svečane prilike... Vama bi, mislim, više odgovarala neka kažual kombinacija. Malo neutralnija.
Kako to mislite?
Pa mladi ste još, a i poslovni krugovi, znate. Crno je ipak za ozbiljniju gospodu.
Aha... A što mi predlažete?

Žena odlazi po odijelo i vraća se s nekim svjetlosivim. Neutralno do boli. A baca malo na Sanader-kežual. Onda se opet gubi i vraća se s nekom rozom košuljom.

Kako vam se ova kombinacija čini? – pita.

Gledam je i kontam da me zajebava.

Čekajte, crno je napadno, a rozo je baš ono neutralno, nitko ne primjeti. Ne kužim.
Nemojte biti tako kruti. To je ipak samo košulja, ona ide ispod i narušava malo tu ozbiljnost odijela.
Kao, mladenački malo a? – podjebavam.
Da, da, upravo to. Kao jedan izraz individualnosti.
A vi ste me, kao individualca, doživjeli rozo?

Ništa. Kao, nadrkala se nešto. Upadam u kabinu, probajem sivo-rozu kombinaciju i, fakat, mladenački sve to djeluje, a pozitivan stav kojeg isijava pršti po cijeloj kabini. Izlazim vani i čekam opet ženu. Dolazi i ne govori ništa. Samo gleda.

Zista znate svoj posao – popravljam zajeb od prije. Žena se ozarila.
Jako lijepo vam stoji – kaže i okreće se. – Još kravata i možete u izlog.
Super – mrmljam.

Evo je s kravatom. Roza s nekim crnim i sivim prugama.

Mora sadržavati malo od odijela, malo od košulje, plus ova crna ozbiljna crta – zabrijala temeljito.
Predivno!

Gledam se u ogledalo. Poletit ću, jebote! Samo me stare patike drže na zemlji. Ali da nije njih, ko s reklame za T-Com.

Možete mi reći cijenu? – pitam.

Uzima digitron, zbraja odijelo, košulju i kravatu.

Četiri tisuće i osamsto devedeset tri kune i trideset četiri lipe – kaže.
Izvolite – kažem i dam joj karticu.

Nije bed, firma ulaže u imidž.

* * *

Upadam takav u ovaj list. Na sastanak. Čekam tipa, pijem sokić, buljim u tajnicu. Vrtim još jednom prijedloge, ideje i koncepte za sastanak, ali mi ništa ne pada na pamet. Dakle, oni nama vijesti, mi navedemo izvor i stavimo link na njih, i oni zadovoljni, mi zadovoljni. E sad, kako to raširiti na sat vremena?

Upada tip i totalno me sjebe. Ono, normalan – rebe, neka košulja i patike. Samo mu cvike malo razjebavaju kažualnost. Sjedamo za stol u sobu za satanke. Gledamo se i svaki čeka da onaj drugi počne. Dobro, ja ću.

Pa ovaj... mislim... u vezi ovih vijesti što ih uzimamo od vas...
Dobro...
Je li vama to OK?
Je, dogovoreno je vec, stavljate link ispod i izvor.

Opet se gledamo. Tip je OK, jebiga.

Ma gledaj, šef mi oće da se upoznamo, inače ništa...

Tip zavario.

Kao, njegujemo poslovne odnose?!
E, to.
A dobro onda, oćemo popit nešto?
Može.

Nakon sastanka, podnosim izvještaj u formi e-maila.

Oni su jako zadovoljni dosadašnjom suradnjom te su se pokazali jako susretljivama i otvorenima u pitanjima oko eventualnih daljnjih zajedničkih poslovnih pothvata. 

pusiona @ 15:28 |Komentiraj | Komentari: 22 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 16, 2006
Danas je projektni napokon odobrio postavljanje rubrika. Stvar se odvila točno po Davidovom scenariju. Bila je gotova za tri dana, a onda nisu odgovarale boje, veličina fonta, razmak između naslova i teksta... Sto i jedna sitnica za koju sam ja, kao voditelj projekta snosio odgovornost.
 
Denise, čestitam, još će biti menadžer od vas! – rekao je kad smo stvar konačno postavili. – I prenesite čestitke ostalima.

Onda sam na kofi brejku skupio Davida pa smo otišli na pivu da mu prenesem čestitke.

Excellent! I’m really happy about it! – ceri se, a onda nastavlja ozbiljno – What's next?
Vot du ju min?
Well, a new project?
Ar ju insejn? Ivn if aj vontid, aj kent ad eniting else tu det kolumn.
A real optimist! – cuga pivu. – Give him something, otherwise he's gonna come with his ideas, and then both of us are screwed.
Rileks, men, vi ar drinking nau!

Počeo se smijati.

I really love you Croats! You're fucking legends! – naručuje i pelin uz pivu.
Iznt it sejm in Amerika?
Exactly like in our department, but it is like that in every company and every department. Managers are nuts, and those under them drown themselves in tranquilizers. There's always some Indian asshole who can do it for less money.
So ju muvd hier, rajt?
Yes, there are still some normal people left here. Like Marić. We drank together several times, the guy is great, even if he is the director.
Marić iz totali kul.
For real, in America you'll never get drunk with the company's director. Actually, with anyone from the company.
Ju ar šitin mi!
Croatia, my friend, Croatia is heaven on Earth.

Onda se zavaljuje u stolicu i nastavlja s pozitivom.

My friend had a barbecue last night and I did some serious eating! And tonight, tonight I’ll do some serious fucking.

Pokazuje mi mobitel.

Look, one barbecue, two new numbers – oduševljen je.
Rileks, men, ez if juv nevr bin at barbikju – kuliram ga.
I was, in America. Had you ever been at a barbecue there, you would know to appreciate Croatian barbecue.
Hau du ju min? – zbunjen.
In America, the barbecue is timed, man, and the number of burgers they grill and the beers they open is exactly the same as the number of people at the party. In Croatia, people fucking throw meat at each other, and they always get drunk! - otkrio Amerikanac raj na zemlji.
Jea, ic fantastik! – mrmljam više za sebe.
And the chicks! You've got the best pussies on the planet, man! And, most importantly, they simply love foreigners. I can come up to any chick at a party, say `I’m David, I’m from Chicago!` and I’ll get her number, guaranteed! Look! – opet pokazuje mobitel. – One barbecue, two numbers. I’m staying here forever, man!

Napokon malo mira, brijao sam kad sam opet sjeo pred laptop. Projekt je napokon bio gotov i sad sam se mogao baciti na vijesti i mirno privesti dan kraju. Idila traje jako kratko. Završio vijest i – zvoni telefon.

Možete doći nakratko?

Ulazim u ured. Razmišljam jesam nešto krivo napravio, vrtim u glavi svoje vijesti i vijesti ovog podređenog, sve sam ih pregledao, nema tipfelera. Sve je OK.

Denise, čestitam još jednom na uspješno dovršenom projektu.
Hvala – kažem.
No, idemo dalje s poslom. Da se ne biste uljuljali na lovorikama.

Kretenski se nasmiješim.

A to je suradnja s drugim medijima. Da li ste se do sada kontaktirali neke od njih?
Pa... ne... zašto? – nije mi jasno o čemu se radi.
Pa zato što surađujemo s njima.
Gledajte... to ide po inerciji. Mi prenosimo njihove sadržaje i navodimo izvor. To im je u interesu.
Dobro, Denise, jasno mi je to, ali te odnose s njima moramo njegovati.

Vadi iz pretinca nekakvu vizitku. Gledam vizitku – kontent menadžer sajta jednog poslovnog lista.

Evo, s njim smo do sada izvrsno surađivali pa dogovorite sastanak.
U vezi čega?
Pa vi biste, kao menažer, najbolje trebali znati kakvu korist možete izvući.

Razmišljamo o toj koristi, ali mi ništa ne pada na pamet. Uzimamo od njih vijesti i sve ide kao podmazano. Nema se tu što dogovoriti. Ali ne govorim ništa. Kad god se nečem usprotivim, tip mi kaže da mi nedostaje pozitivan stav, a protiv tog argumenta ne možeš ništa. Pa uzimam vizitku i vraćam se u ured. Zovem tipa i dogovoram sastanak, a onda zakazujem i službenog vozača.

Nastavljam s vijestima. U Velikoj Britaniji pala prva žrtva kroničnog umora. Barem službeno. Žena. Trideset i tri joj godine. 

 

U sljedećem nastavku, Denis Lalić njeguje poslovne odnose.

pusiona @ 16:01 |Komentiraj | Komentari: 30 | Prikaži komentare
Bloger.hr
Disklejmer
Zbog niza neobjašnjivih događaja koji su se zbivali kroz protekla dva tjedna, osjećam se pozvanim da napišem sljedeće:

a)    Moje ime je Vlado Bulić i autor sam bloga „Pušiona2: Denis Lalić u raljama kapitalizma“. Od 01.02.2006. do 01.08.2006. radio sam kao urednik sadržaja/content manager na websiteu MojPosao.net. Ugovor je raskinut na moj zahtjev. Kolokvijalno, dao sam otkaz.

b)    Tekstovi koje objavljujem na ovom blogu književni su tekstovi (uglavnom ulomci iz mog romana „Putovanje u srce hrvatskog sna“), odnosno FIKCIJA, i ne dovode se u vezu ni s kojom stvarnom tvrtkom pa tako ni s tvrtkom MojPosao.net.

c)    Lik Projektnog menadžera je književni lik i ne dovodi se u vezu ni s kojom stvarnom osobom pa tako ni s gospodinom Nenadom Bakićem koji mi je, dok sam radio na MojPosao.netu, bio nadređen i koji se za vrijeme trajanja tog radnog odnosa prema meni ponašao fer i korektno.

d)    Kao autor, potpuno se ograđujem od svakog povezivanja ovih književnih tekstova sa stvarnim događajima i osobama. Svako takvo eventualno povezivanje spada u osobnu slobodu interpretacije svakog pojedinog čitatelja.  

e)    Za komentare čitatelja iznesene na mom blogu ne smatram se odgovornim iz jednostavnog razloga što im nisam autor, a ni cenzor.

f)    Sve one čitatelje koji žele sugestijima oplemeniti ove književne tekstove (ne sviđa im se opis interijera, karakterizacija likova, moj doživljaj stvarnosti, odnosi među likovima, moji stavovi o životu, radu i svijetu oko mene, stil pisanja, teme, konstrukcija rečenice, dijalozi...) molim da me ne pozivaju na sastanke ili nazivaju telefonom nego da svoje sugestije u formi e-maila pošalju na adresu: jasamdiorjesenja@gmail.com


Vlado Bulić
-    autor zbirke poezije „100 komada“ (SC, 2003.)
-    autor romana „Putovanje u srce hrvatskog sna“ (AGM, 2006.)
-    autor ukoričene zbirke blogova „Pušiona“ (AGM, 2006.)
-    autor blogova „Pušiona Denisa Lalića“ i „Pušiona2: Denis Lalić u raljama kapitalizma“
-    urednik časopisa za književnost i drugo „Libra libera“
-    član Hrvatskog društva pisaca
Index.hr
Nema zapisa.